Autobiografija o drugima - Borislav Mihajlovic - Mihiz
(Преузето са : www.knjiga.co.rs)

Sarm price i dosetke
Milos Ivkovic

Slavni Danac Andersen za koga je bajka filozofija, etika i poezija, a zivot bajka, nazvao je svoju autobiografiju Bajka mog zivota. Kad procitate Mihizovu Autobiografiju u kojoj ima i filozofije i etike i poezije, strasnog i cudnog, dobrog i zla, lepog i ruznog, stvarnog koje deluje nestvarno - ucini vam se da cela prica o jednom zivotu licni na najuzbudljiviju bajku.

Poredeci Vuka i Musickog i njihove kasnije razlicite puteve, od kojij je jedan vodio u Vukovu epopeju, a drugi u Lukijanovu dramu, profesor Mladen Leskovac, vrsni poznavalac nasih knjizevnih prilika, zavrsio je svoju nadahnutu besedu o Vuku i Matici srpskoj pre cetvrt veka, koliko se secamo recima: Lukijan je uvek vise hteo nego sto je mogao, Vuk je vise mogao nego sto je hteo. Citajuci Mihizovu knjigu koja je dozivela nekoliko izdanja razlicitih izdavackih kuca - od BIGZ-a u koju je imao najvise poverenja do poslednjeg izdanja, izdavacke kuce EVRO- GIUNTI iz Beograda, koja je iz prakticnih razloga stampala dva toma kao jednu knjigu, uverili smo se da je ovaj briljantni esejista, nenadmasni polemicar, rodjeni besednik, dramski pisac, i suptilni tumac knjizevnih tekstova bio jedan od onih nasih knjizevnih poslenika koji je uvek vise mogao nego sto je hteo. Kad dodjete do zadnje stranice ove raskosne proze, posle koje niste vise isti onaj covek pre citanja, osetite i zal i tugu sto je to tako i sto ovaj veciti buntovnik i oponent svakoj vlasti, s reputacijom ostrorekog i leprekog cinika i "malog Voltera", karlovackog djaka zaljubljenog u Vergilijeve heksametre, tog duhovnog rezervata beoradske inteligencije, nije vise pisao, vec je bogatstvo i sjaj duha trosio u usmenim razgovorima i besedama.

Autobiografija, kao prica o drugima je pisana sugestivno, s puno duha, etickim preokupacijama i razmisljanjima o jednoj izgubljenoj generaciji koja je iskusila fasizam, okupaciju ,revoluciju, vojni komunizam i staljinizam. O lomovima evropskim i zavicajnim, o ljudima i vremenu Mihiz svedoci "istinom ocevica i pouzdanoscu podataka". Impresionira lakoca kojom je autor uspevao da bude mudar bez banalnosti i originalan bez poze.

S koliko samo neznosti, topline , neke neutesne sete i melanholije Mihiz prica o zavicaju, o starim Irizanima, tetka Aleksandri, nekada iriskoj lepotici ciji je sin poginuo u prvim danima rata i koja nikada nece shvatiti kako je njen Djordje zbog vernosti otadzbini proglasen za njenog izdajnika. O svom ocu Gojku, umnom iriskom parohu, klasicno obrazovanom, zaljubljenom u narodne pesme i pcele, o gazda Aleksi , autenticnoj licnosti sa svojim sopsvenim sudom koga je strasno privlacila inelektualna spekulacija i kombinatorika, poboznom Rusu Belinkovu koji razgovara s Bogom a Mihiza savetuje: "Kad vam se ucini da vas je Cernisevski naucio sta da se radi, procitajte Solovjeva i Berdjajeva. Sam pisac svoju knjigu naziva "mnogoljudnim portretom sa Epohom" sto je najbolja definicija svakih memoara. Naravno , Mihiz je pricao i o sebi bez preterivanja stedeci vise druge no sebe, ne donoseci sudove o drugima.

U drugom tomu usli opisi njegovih susreta i razgovora sa Milovanom Djilasom i dok je ovaj bio u moci , i njegovih druzenja s otpadnikom kada se nasao u nemilosti. Zbog nametljivog pokazivanog druzenja sa Djilasom izgubio je mesto kriticara u NIN-u, bio je izbacen na ulicu. Na put rehabilitacije izveo ga je njegov skolski drug u sremskokarlovackoj gimnaziji, ugledni partijski funkcioner Stevan Doronjski. Mihiz se preselio u Novi Sad gde je postavljen za upravnka biblioteke Matice Srpske. Po odlasku iz Novoga Sada bio je jedno vreme dramatug u Avala filmu, a zatim je dospeo do duznosti umetnickog savetnika u Ateljeu 212 , u vreme kada je ovaj teatar punim sjajem blistao na nebu pozorisnog zivota Beograda.

Autobiografija o drugima ispunjava i ocekivanja onih koji su prizeljkivali kazivoanje o , kako je sam Mihiz nazva "preventivnoj" kriticarskoj delatnosti autorovoj. Iako , naravno nece saznati sta su ( i da li su) Cosic, Pekic ili Selenic po Mihizovom savetu dopisivali ili izostavljali iz svojih dela. U krajnjem zbiru, autora ovih zapisa citalac dozivljava kao coveka koji je u miru sa svetom i samim sobom . Ostaje, takodje utisak jednog kreativnog i cesto raskosno ispunjenog zivotnog puta koji vodi kroz tesko vreme, bezmalo utiskak negog zivota - svetkovine. Ili to danas samo tako izgleda.