O Momčilu, opet, ali u kontekstu etiketiranja
Igor Mandić
20.03.2010.
Do posljednjeg daha, Momčilo (Momo) Kapor (Sarajevo, 8. IV 1937 . – Beograd, 3. III 2010.) obožavao je svoj rodni grad, toliko opsesivnom ljubavi da bi se moglo reći, kako su mu malne sve knjige (od četrdesetak koliko ih je objavio) njemu posvećene. Još u posljednjoj, koju nije dočekao iz tiska (”Kako postati pisac, roman-priručnik”, SKZ, Beograd 2010.) – a koju sam nekidan imao prilike, na daći (karminama), dobiti od njegove udovice – na posljednjim stranicama izdiše tu ljubav, istovremeno i sam izdišući. Utoliko me je neugodnije iznenadilo, kad sam vrativši se iz Beograda (s Momina oproštaja i sprovoda), pročitao U spomen na Momu Kapora što ga je u “Jutarnjem listu” bio objavio Miljenko Jergović (5. 3. 2010.).
Već me je masno otisnuti naslov toga članka – “Dragi pisac koji je, ispisujući mržnju o Sarajevu, gubio dušu” – uvelike zbunio (jer, kako to da ja, kao pomni čitatelj, nikad kod Mome nisam ni osjetio, ni naslutio, niti tračak bilo kakve mržnje prema bilo kome ili čemu, ponajmanje prema njegovom rodnom gradu?!), a onda su mi brojne diskvalifikacije prema Momi koje je razasuo u tom tekstu, objasnile da on svoju nepodnošljivost prema Momi samo skriva pod onim “dragi pisac”.
Kad sam pisao “In memoriam” Momi Kaporu (objavljen na ovom mjestu u prošlome broju, 12. III o.g.), svjesno nisam htio potezati svoje neslaganje s Jergovićevim diskvalifikacijama, jer takvim polemičkim čarkanjima nije (bilo) mjesto u eulogiji kojom se opraštam(o) od prijatelja. Nažalost, kad jednom prasnu, zloćudne se etikete kvače kao čičak za runo ovaca, pa sada ipak moram reagirati, ustanovivši da je Jergovićevu diskvalifikaciju, kao zdravo za gotovo, preuzeo/prihvatio/prenio Damir Pešorda (u “Hrvatskom slovu”, 12. III o.g.). Pod naslovom Što je nama Momo Kapor? on svisoka otpušta dotičnoga pisca (od kojega “nijedan roman nije uspio pročitati do kraja”), da bi ga likvidirao kao, navodno, političku osobu, budući da, kaže, i sâm Miljenko Jergović za Momin roman “Posljednji let za Sarajevo” – “priznaje da je destilirana mržnja” (???). Jednom lansirana, etiketa veselo leprša od jedne niske duše do druge: čovjeka najprije pljuneš, pa onda zalijepiš etiketu.
Pročitao sam “Posljednji let za Sarajevo” još 1996. g. kad je objavljen u džepnom izdanju (BIGZ), da bih ga posljednjih godina, proteklih mjeseci i tjedana, još prečitavao – u sklopu “Sarajevske trilogije”, koju čini sa “Čuvarem adrese” i “Hronikom izgubljenog grada” – uvijek jednako zadivljen kako je Kapor tridesetak godina u duhu sakupljao krhotine svoje nostalgije prema rodnom gradu, da bi ih pretočio u pravo remek-djelo (trilogija je objavljena 2000. kod niškog nakladnika). Taj roman, ali radije bih ga čitao kao zbirku anegdotalnih “spotova”, pričalački fenomenalno isprepletenih pod naslovima zabavno-plesnih kompozicija (u ozračju kojih jedan odrasli muškarac, plešući s kćeri, svodi svoje bračno-roditeljske račune), najviše “zavodi” svojim naslovom, koji je referentan samo za jedan ulomak!
Dakle, godine 1995., na proslavi 30. godišnjice mature, priređenoj u beogradskom hotelu “Jugoslavija”, protagonist, Sarajlija, u društvu s vršnjacima, većinom izbjeglicama iz Sarajeva, na muzičke teme prisjeća se svoga života i rekreira atmosferu proteklih godina gradskog, građanskog, vjerskog i etničkog rata koji je protutnjao Sarajevom, ružne uspomene kombinirajući s lijepim sjećanjem – navodeći, s onu stranu fikcije, dokumentarno-medijski poznate i provjerljive činjenice – ali u svemu tome nema mržnje ni od korova. Kako bi Momo bio mogao “mrziti” svoj grad – koji je ugradio među korice svojih knjiga! – kad mu je posvetio najljepše stranice koje su ikada bile o njemu napisane? A, “Posljednji let…” koji je provocirao Jergovića na tešku diskvalifikaciju, a Pešordu, koji ništa od Mome nije pročitao, naveo da ga slijedi…, taj “let” je bio jedan od pokušaja spašavanja/izvlačenja ljudi iz sarajevskog “karakazana”, kao što su se i mnogi drugi, na razne načine iz njega evakuirali i u toj epizodi (koju se ne smije uzimati kao pars pro toto!) pogotovo nema ničega mrzilačkog!
Kapor je uvijek, čudesno, nalazio razumijevanje i za one koji su mu nanosili nepravdu, a to što je bio u nesporazumu s rodnim gradom nije njegova krivnja, jer su njega još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća kinjili socijalistički “policajci duha”, da bi im se on do kraja rugao. Njegov smisao za smiješno, njegovo ironiziranje pompoznih mediokriteta, njegova jezičavost i drskost stajali su ga gadnih problema godinama, dok njegovim knjigama nitko nije imao što zamjeriti. Danas kad vidim(o), napokon, kako se na jednog navodno “lakog” pisca upozorava kao na teškog artiljerca, uviđam koliko je bilo vidovito upozorenje u splitskom “Danu” (II/1996.), kako su mnogi prije u stanju zaboraviti “zvončiće” Mile Martića, nego “viceve” Mome Kapora!
05.03.2010
Momo Kapor, dragi pisac koji je, ispisujući mržnju o Sarajevu, gubio dušu
Miljenko Jergović
Prije dva mjeseca vidio sam Momu Kapora u “Maloj fabrici ukusa”, nedavno otvorenom restoranu u jednom od ljepših beogradskih kvartova, na Neimaru. Sjedio je odmah kod ulaza, s dvojicom starijih ljudi, čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada. Morali smo proći pokraj Kapora, prolaz je bio uzak, tako da smo se on i ja skoro kucnuli laktovima.
Roman destilirane mržnje
Poslije sam sjeo tako da ga mogu gledati, onako iz stražnjeg poluprofila, i razmišljao sam o tome da mu priđem, pružim mu ruku i predstavim se. Pa da tako završimo stvar. Nisam to učinio, a on se, s onom dvojicom, oko ponoći digao od stola i polako, dječjim korakom, nestao. Ostala je dopola popijena čaša i prazna bočica Knjaza Miloša. Nikakvog viskija tu više nije moglo biti. Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. Posljednji let za Sarajevo roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao. Premda se kao dječak doselio u taj veliki grad, jedini toliko veliki da bi se čovjek u njemu u neka doba mogao početi osjećati kao domaći, ostao je došljak, onaj sa strane, nepripadajući. Adaptacija od čovjeka išće neku vrstu poniznoga naklona, po prilici kao da glavu polažete pod giljotinu, na koji on kao mladić nije bio spreman.
Pa se zato poslije smrtno zaljubljivao u Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li u svome odabranom Beogradu izazvao kakvu ljubomoru. Imao bi on pravo na mržnju iz Posljednjeg leta za Sarajevo, jer pisac općenito ima pravo na mržnju - kakav bi, recimo, bio Thomas Bernhard kad ne bi mrzio Salzburg i Austrijance? - ali nije u Kaporovom slučaju to bila osobna, nego kolektivna i ratna mržnja. Roman je pisao u godinama sarajevske opsade, a objavio ga 1995. On je tom knjigom ratovao, i to ne protiv nečega tuđeg, što ne poznaje, nego je ratovao protiv svoga, a onda i protiv sebe samog.
Nostalgična razglednica
Mržnjom nije izobličio Sarajevo, i to je, vjerojatno, najneugodnije u toj knjizi, nego je i tako mrženo i mrznuto, ostajalo ono prepoznatljivo, lijepo mjesto, nostalgična razglednica. Kaporu je povijest umjetnosti u sarajevskoj Prvoj gimnaziji predavao isti profesor kao i meni, premda nas dijeli trideset godina. U Posljednjem letu za Sarajevo pisao je i o njemu.
Nisam mu oprostio tu knjigu, kao ni ostala dva romana iz sarajevske trilogije, manje dojmljive Čuvara adrese i Hroniku izgubljenog grada, ali Momu Kapora nisam mogao ni otpisati i izbaciti iz svojih sarajevskih i zagrebačkih kućnih biblioteka. Kada bih to učinio, amputirao bih važan dio svoje prošlosti, sentimentalnog odgoja i sjećanja, ali još više od toga: poništio bih pisca koji je na presudan način utjecao na nekoliko generacija starijih od moje, pogotovu na one koji se književnošću u životu poslije neće baviti. Na kraju, Kapora se nisam mogao odricati i zato što je s Folirantima, Provincijalcem i Adom za mene formativno važan pisac, i to iz onoga presudnog pubertetskog vremena, kada se gutalo i histerično miješalo sve: Dostojevski, Marinković, Kapor, Irwin Show, Alan Ford…
Momo Kapor bio je gradski i građanski pisac iz posljednja dva jugoslavenska desetljeća. Pritom, bio je i izvanredan novinski pisac, sigurno jedan od najboljih koje je ta zlosretna zemlja imala. Sve što bi napisao, oživjelo bi i progovorilo. To je bila bit njegova talenta. Ničega mudrog ili pretjerano ambicioznog u njegovome pisanju nije bilo, jer je imao dar o kojemu, vjerojatno, najbolje svjedoči činjenica što je širom Jugoslavije, osobito u Zagrebu i Beogradu, proizveo desetine epigona, sve slabih, grozno neuspješnih, mrtvih pera.
Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike - koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem - psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak. I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li konačno osvojio srce tog jednog Beograda. Na kraju, na drugi svijet ispraćaju ga sve oni koji su daleko od njegovih dobrih knjiga i od senzibiliteta i sentimenta s kojim ih je pisao, dok crnoga đavla u njemu vide, i baš nimalo ga ne žale, urbana, građanski orijentirana djeca, čiji je upravo on, prije trideset i koju godinu, bio predšasnik. Kao da Kaporova smrt s njegovim životom nema previše veze.
Žao mi je...
Bio je i dobar crtač: da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim.
U međuvremenu se namnožilo puno pravednika koji će i na Kaporu iskazivati svoju ispravnost, a ja nekako mislim da je prošao voz. I da je u toj stvari otišao posljednji let za Sarajevo. Žao mi je što se nismo kucnuli laktovima i što mu nisam prišao i rekao nešto glupo i patetično. Učinio bih to da nije bilo one dvojice preko čijih lica nije prešao neki dobar neimar, niti su kao djeca čitali Kapora
Momo Kapor
12.03.2010.
Igor Mandić
Pisati In memoriam starome prijatelju pada mi danas teže, nego nekidan satima dreždati na beogradskom Novom groblju, na studeni koja se zavlačila u kosti, čekajući da pogrebna povorka isprati Momu do groba u Aleji velikana. Da mi je tada Momo, živ živcijati, živahan i živčan bio kraj mene, znam da bismo se bili zezali na račun njegova slavna kupleta (Veliki je to napor/biti danas Momo Kapor) i to tako da bismo ga bili izvrtali (kao što smo uvijek sve tjerali do apsurda, podjednako se žacajući patetike), recimo, “Isplatio se, bogme, napor/do jučer biti Momo Kapor”.
Ma, kakav napor. To se Momo samo zezao, kao i uvijek i sa svime, otklanjajući onaj zlokobni “duh težine”, koji nas je sve pritiskao, posebno književnost u Jugi (hrvatsku i srpsku). Momo je imao ono nešto “ptičje” (kako o tome piše Nietzsche), naime nagon i mogućnost da se oslobodi tereta i uzdigne u vis, a dugo je trebalo dok je ovo moglo biti pravo shvaćeno, ocjenjujući uvaženo. Ovaj Sarajlija, akademski slikar (diplomirao 1961. godine na beogradskoj Akademiji), po nuždi novinski pisac, kao književnik samorodan (ili naivan), televizijski scenograf, po zanimanju činovnik, autor radio i TV-drama, već je svojim šarmom poharao/posvojio Beograd, da bi od 1972. kad se pojavila njegova prva zbirka priča, “Beleške jedne Ane” (izd. PFV “Oeconomica”, Beograd) na juriš osvojio najmasovnije čitateljstvo u (tadašnjoj) Jugoslaviji. Oduševljen njegovom pojavom nisam časio časa da ga pozdravim/pohvalim/uzveličam i to otprve, kao sjajna pisca (u recenziji “Šarm jednog tračera”; “Vjesnik”, 20 VI. 1972.). Otada sam ga kao sudruga slijedio/pratio godinama kao kritičar i potom kao prijatelj, popraćajući euforično manje-više skoro sve njegove knjige (posebno u izdanju “Znanja” iliti “njegova” zagrebačkog izdavača: “I druge priče”, 1973.; “Foliranti” 1974.; “Hej, nisam ti to pričala”, 1975.; “Provincijalac” 1976.; “Ada” 1977.; “Zoe” 1978.; “Beleške…”, već četvrto izdanje 1978.; “Od sedam do tri” 1980.; “101 priča”, 1980. – nota bene, sve ove nabrojene kod “Znanja” premda je uporedo objavljivao i u Beogradu).
“Urbana mitologija u prozi Mome Kapora”, bio je moj esejistički pogovor knjizi “101 priča”, u kojemu sam temeljitije razradio/objasnio s kojim se sve kontraindikacijama u duhu vremena njegovo spisateljstvo moralo nositi, da bi ih, na kraju, nadvladalo. Lakoću kojom je proizvodio sve što bi naumio – od slučajna crteža, ilustracije, ulja na platnu, preko pripovjedne skice/krokija, do zbirke priča i cijelih romana – teško su mu opraštali i zbog nje svrstavali u “niži” književni rang. Ali, “kao dijete masmedijske kulture, Momo Kapor pojavio se da usred tih netrpeljivosti bez straha, kao ‘all round boy’ vječnog osmijeha… dokazujući da se nije pojavio ni kao slučaj, ni kao ‘fenomen’, nego kao punokrvan pisac”. Obdaren izuzetnim darom zapažanja i pamćenja, on je sabirao već postojeće “miteme” svakidašnjega gradskog življenja, da bi ih onda, literarno reciklirane, odašiljao u život. Putujući uzduž i poprijeko naših krajeva i okolo-naokolo zemaljske kugle, kao veliki “upijač” (kako ga je nekidan okrstio R. Petrov Nogo) unosio je u svoju tekstualnost živahni duh vremena, posebno profinjen utoliko što je umio (po emocionalnoj inteligenciji) osjećati žensku stranu svijeta (“onu koja je u ‘muškoj’ književnosti redovno zapostavljena”). Uvijek vitak i živahan (još nekidan, i kad smo posljednji put bili zajedno na večeri u beogradskom Klubu književnika), stalno dandy (toliko da je u Beogradu bio arbitar elegantiarum!), “Momo Kapor je ostao među najvećom gospodom koju je Beogradu podarila Hercegovina, kao i – ponajveći Beograđanin među Beograđanima” (!), kako je u posmrtnom slovu istaknuo Matija Bećković! Upravo je “beograđanština” njegove proze bila dodatna privlačnost za masovno čitateljstvo širom ex-Juge (ali, Momine će knjige i dalje biti tretirane kao dio “jugoslavenske proze”, koju nije moguće izbrisati, kao takvu!).
U lakoći sabiranja svih mogućih “mitema”, trajno mi je važan dojam ostavljala Momina erudicija: kako je taj skitač, popilica, zavodnik (ali uvijek gentleman!), razapet između desetina poslova i obveza, uopće uspio reciklirati toliku masu kulturoloških činjenica, imena, podataka (iz glazbe, slikarstva, povijesti umjetnosti), kojima su svi njegovi tekstovi naprosto natrunjeni?! Solidno (klasično) školovanje ostavilo je duboki trag u njegovoj lakoći pričanja, pa se šarm kozera kod njega stalno nadgornjavao s akademskom učenosti. Premda je uvijek sve ironizirao, Momo je ipak popustio svojoj kulturološkoj spremi, sročivši “hrestomatiju” iliti zbirku “knjiga koje su nas menjale” (“Sentimentalno vaspitanje”; “Narodna knjiga”; Beograd, 1983.), koja i danas predstavlja pravu iznimku i dragocjenost. Probravši ulomke iz djela 114 autora, od “101 noći” do G. Orwella, Momo je uz svaki napisao svoj komentar, što je erudicijski pothvat prvoga ranga, tako da bi ova njegova knjiga još mogla, posvuda, biti srednjoškolski priručnik i više od toga. Negdje iz sredine ove Momine (meni najdraže) knjige biram citat kojim on završava svoj komentar o Luciju Aneju Seneki: “I sada, dok prekucavam Senekin tekst o smrti, osluškujem strog glas mog profesora latinskog: ‘Kapor, povadi nepoznate reči iz Seneke!’ Najnepoznatija od svih reči, ovde je – Smrt.”
Ako već nije kod Seneke, a onda je Momo sada spoznao značenje i smisao riječi – Smrt!
O Momčilu, opet, ali u kontekstu etiketiranja
Igor Mandić
20.03.2010.
Do posljednjeg daha, Momčilo (Momo) Kapor (Sarajevo, 8. IV 1937 . – Beograd, 3. III 2010.) obožavao je svoj rodni grad, toliko opsesivnom ljubavi da bi se moglo reći, kako su mu malne sve knjige (od četrdesetak koliko ih je objavio) njemu posvećene. Još u posljednjoj, koju nije dočekao iz tiska (”Kako postati pisac, roman-priručnik”, SKZ, Beograd 2010.) – a koju sam nekidan imao prilike, na daći (karminama), dobiti od njegove udovice – na posljednjim stranicama izdiše tu ljubav, istovremeno i sam izdišući. Utoliko me je neugodnije iznenadilo, kad sam vrativši se iz Beograda (s Momina oproštaja i sprovoda), pročitao U spomen na Momu Kapora što ga je u “Jutarnjem listu” bio objavio Miljenko Jergović (5. 3. 2010.).
Već me je masno otisnuti naslov toga članka – “Dragi pisac koji je, ispisujući mržnju o Sarajevu, gubio dušu” – uvelike zbunio (jer, kako to da ja, kao pomni čitatelj, nikad kod Mome nisam ni osjetio, ni naslutio, niti tračak bilo kakve mržnje prema bilo kome ili čemu, ponajmanje prema njegovom rodnom gradu?!), a onda su mi brojne diskvalifikacije prema Momi koje je razasuo u tom tekstu, objasnile da on svoju nepodnošljivost prema Momi samo skriva pod onim “dragi pisac”.
Kad sam pisao “In memoriam” Momi Kaporu (objavljen na ovom mjestu u prošlome broju, 12. III o.g.), svjesno nisam htio potezati svoje neslaganje s Jergovićevim diskvalifikacijama, jer takvim polemičkim čarkanjima nije (bilo) mjesto u eulogiji kojom se opraštam(o) od prijatelja. Nažalost, kad jednom prasnu, zloćudne se etikete kvače kao čičak za runo ovaca, pa sada ipak moram reagirati, ustanovivši da je Jergovićevu diskvalifikaciju, kao zdravo za gotovo, preuzeo/prihvatio/prenio Damir Pešorda (u “Hrvatskom slovu”, 12. III o.g.). Pod naslovom Što je nama Momo Kapor? on svisoka otpušta dotičnoga pisca (od kojega “nijedan roman nije uspio pročitati do kraja”), da bi ga likvidirao kao, navodno, političku osobu, budući da, kaže, i sâm Miljenko Jergović za Momin roman “Posljednji let za Sarajevo” – “priznaje da je destilirana mržnja” (???). Jednom lansirana, etiketa veselo leprša od jedne niske duše do druge: čovjeka najprije pljuneš, pa onda zalijepiš etiketu.
Pročitao sam “Posljednji let za Sarajevo” još 1996. g. kad je objavljen u džepnom izdanju (BIGZ), da bih ga posljednjih godina, proteklih mjeseci i tjedana, još prečitavao – u sklopu “Sarajevske trilogije”, koju čini sa “Čuvarem adrese” i “Hronikom izgubljenog grada” – uvijek jednako zadivljen kako je Kapor tridesetak godina u duhu sakupljao krhotine svoje nostalgije prema rodnom gradu, da bi ih pretočio u pravo remek-djelo (trilogija je objavljena 2000. kod niškog nakladnika). Taj roman, ali radije bih ga čitao kao zbirku anegdotalnih “spotova”, pričalački fenomenalno isprepletenih pod naslovima zabavno-plesnih kompozicija (u ozračju kojih jedan odrasli muškarac, plešući s kćeri, svodi svoje bračno-roditeljske račune), najviše “zavodi” svojim naslovom, koji je referentan samo za jedan ulomak!
Dakle, godine 1995., na proslavi 30. godišnjice mature, priređenoj u beogradskom hotelu “Jugoslavija”, protagonist, Sarajlija, u društvu s vršnjacima, većinom izbjeglicama iz Sarajeva, na muzičke teme prisjeća se svoga života i rekreira atmosferu proteklih godina gradskog, građanskog, vjerskog i etničkog rata koji je protutnjao Sarajevom, ružne uspomene kombinirajući s lijepim sjećanjem – navodeći, s onu stranu fikcije, dokumentarno-medijski poznate i provjerljive činjenice – ali u svemu tome nema mržnje ni od korova. Kako bi Momo bio mogao “mrziti” svoj grad – koji je ugradio među korice svojih knjiga! – kad mu je posvetio najljepše stranice koje su ikada bile o njemu napisane? A, “Posljednji let…” koji je provocirao Jergovića na tešku diskvalifikaciju, a Pešordu, koji ništa od Mome nije pročitao, naveo da ga slijedi…, taj “let” je bio jedan od pokušaja spašavanja/izvlačenja ljudi iz sarajevskog “karakazana”, kao što su se i mnogi drugi, na razne načine iz njega evakuirali i u toj epizodi (koju se ne smije uzimati kao pars pro toto!) pogotovo nema ničega mrzilačkog!
Kapor je uvijek, čudesno, nalazio razumijevanje i za one koji su mu nanosili nepravdu, a to što je bio u nesporazumu s rodnim gradom nije njegova krivnja, jer su njega još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća kinjili socijalistički “policajci duha”, da bi im se on do kraja rugao. Njegov smisao za smiješno, njegovo ironiziranje pompoznih mediokriteta, njegova jezičavost i drskost stajali su ga gadnih problema godinama, dok njegovim knjigama nitko nije imao što zamjeriti. Danas kad vidim(o), napokon, kako se na jednog navodno “lakog” pisca upozorava kao na teškog artiljerca, uviđam koliko je bilo vidovito upozorenje u splitskom “Danu” (II/1996.), kako su mnogi prije u stanju zaboraviti “zvončiće” Mile Martića, nego “viceve” Mome Kapora!
05.03.2010
Momo Kapor, dragi pisac koji je, ispisujući mržnju o Sarajevu, gubio dušu
Miljenko Jergović
Prije dva mjeseca vidio sam Momu Kapora u “Maloj fabrici ukusa”, nedavno otvorenom restoranu u jednom od ljepših beogradskih kvartova, na Neimaru. Sjedio je odmah kod ulaza, s dvojicom starijih ljudi, čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada. Morali smo proći pokraj Kapora, prolaz je bio uzak, tako da smo se on i ja skoro kucnuli laktovima.
Roman destilirane mržnje
Poslije sam sjeo tako da ga mogu gledati, onako iz stražnjeg poluprofila, i razmišljao sam o tome da mu priđem, pružim mu ruku i predstavim se. Pa da tako završimo stvar. Nisam to učinio, a on se, s onom dvojicom, oko ponoći digao od stola i polako, dječjim korakom, nestao. Ostala je dopola popijena čaša i prazna bočica Knjaza Miloša. Nikakvog viskija tu više nije moglo biti. Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. Posljednji let za Sarajevo roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao. Premda se kao dječak doselio u taj veliki grad, jedini toliko veliki da bi se čovjek u njemu u neka doba mogao početi osjećati kao domaći, ostao je došljak, onaj sa strane, nepripadajući. Adaptacija od čovjeka išće neku vrstu poniznoga naklona, po prilici kao da glavu polažete pod giljotinu, na koji on kao mladić nije bio spreman.
Pa se zato poslije smrtno zaljubljivao u Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li u svome odabranom Beogradu izazvao kakvu ljubomoru. Imao bi on pravo na mržnju iz Posljednjeg leta za Sarajevo, jer pisac općenito ima pravo na mržnju - kakav bi, recimo, bio Thomas Bernhard kad ne bi mrzio Salzburg i Austrijance? - ali nije u Kaporovom slučaju to bila osobna, nego kolektivna i ratna mržnja. Roman je pisao u godinama sarajevske opsade, a objavio ga 1995. On je tom knjigom ratovao, i to ne protiv nečega tuđeg, što ne poznaje, nego je ratovao protiv svoga, a onda i protiv sebe samog.
Nostalgična razglednica
Mržnjom nije izobličio Sarajevo, i to je, vjerojatno, najneugodnije u toj knjizi, nego je i tako mrženo i mrznuto, ostajalo ono prepoznatljivo, lijepo mjesto, nostalgična razglednica. Kaporu je povijest umjetnosti u sarajevskoj Prvoj gimnaziji predavao isti profesor kao i meni, premda nas dijeli trideset godina. U Posljednjem letu za Sarajevo pisao je i o njemu.
Nisam mu oprostio tu knjigu, kao ni ostala dva romana iz sarajevske trilogije, manje dojmljive Čuvara adrese i Hroniku izgubljenog grada, ali Momu Kapora nisam mogao ni otpisati i izbaciti iz svojih sarajevskih i zagrebačkih kućnih biblioteka. Kada bih to učinio, amputirao bih važan dio svoje prošlosti, sentimentalnog odgoja i sjećanja, ali još više od toga: poništio bih pisca koji je na presudan način utjecao na nekoliko generacija starijih od moje, pogotovu na one koji se književnošću u životu poslije neće baviti. Na kraju, Kapora se nisam mogao odricati i zato što je s Folirantima, Provincijalcem i Adom za mene formativno važan pisac, i to iz onoga presudnog pubertetskog vremena, kada se gutalo i histerično miješalo sve: Dostojevski, Marinković, Kapor, Irwin Show, Alan Ford…
Momo Kapor bio je gradski i građanski pisac iz posljednja dva jugoslavenska desetljeća. Pritom, bio je i izvanredan novinski pisac, sigurno jedan od najboljih koje je ta zlosretna zemlja imala. Sve što bi napisao, oživjelo bi i progovorilo. To je bila bit njegova talenta. Ničega mudrog ili pretjerano ambicioznog u njegovome pisanju nije bilo, jer je imao dar o kojemu, vjerojatno, najbolje svjedoči činjenica što je širom Jugoslavije, osobito u Zagrebu i Beogradu, proizveo desetine epigona, sve slabih, grozno neuspješnih, mrtvih pera.
Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike - koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem - psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak. I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik, e ne bi li konačno osvojio srce tog jednog Beograda. Na kraju, na drugi svijet ispraćaju ga sve oni koji su daleko od njegovih dobrih knjiga i od senzibiliteta i sentimenta s kojim ih je pisao, dok crnoga đavla u njemu vide, i baš nimalo ga ne žale, urbana, građanski orijentirana djeca, čiji je upravo on, prije trideset i koju godinu, bio predšasnik. Kao da Kaporova smrt s njegovim životom nema previše veze.
Žao mi je...
Bio je i dobar crtač: da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim.
U međuvremenu se namnožilo puno pravednika koji će i na Kaporu iskazivati svoju ispravnost, a ja nekako mislim da je prošao voz. I da je u toj stvari otišao posljednji let za Sarajevo. Žao mi je što se nismo kucnuli laktovima i što mu nisam prišao i rekao nešto glupo i patetično. Učinio bih to da nije bilo one dvojice preko čijih lica nije prešao neki dobar neimar, niti su kao djeca čitali Kapora
Momo Kapor
12.03.2010.
Igor Mandić
Pisati In memoriam starome prijatelju pada mi danas teže, nego nekidan satima dreždati na beogradskom Novom groblju, na studeni koja se zavlačila u kosti, čekajući da pogrebna povorka isprati Momu do groba u Aleji velikana. Da mi je tada Momo, živ živcijati, živahan i živčan bio kraj mene, znam da bismo se bili zezali na račun njegova slavna kupleta (Veliki je to napor/biti danas Momo Kapor) i to tako da bismo ga bili izvrtali (kao što smo uvijek sve tjerali do apsurda, podjednako se žacajući patetike), recimo, “Isplatio se, bogme, napor/do jučer biti Momo Kapor”.
Ma, kakav napor. To se Momo samo zezao, kao i uvijek i sa svime, otklanjajući onaj zlokobni “duh težine”, koji nas je sve pritiskao, posebno književnost u Jugi (hrvatsku i srpsku). Momo je imao ono nešto “ptičje” (kako o tome piše Nietzsche), naime nagon i mogućnost da se oslobodi tereta i uzdigne u vis, a dugo je trebalo dok je ovo moglo biti pravo shvaćeno, ocjenjujući uvaženo. Ovaj Sarajlija, akademski slikar (diplomirao 1961. godine na beogradskoj Akademiji), po nuždi novinski pisac, kao književnik samorodan (ili naivan), televizijski scenograf, po zanimanju činovnik, autor radio i TV-drama, već je svojim šarmom poharao/posvojio Beograd, da bi od 1972. kad se pojavila njegova prva zbirka priča, “Beleške jedne Ane” (izd. PFV “Oeconomica”, Beograd) na juriš osvojio najmasovnije čitateljstvo u (tadašnjoj) Jugoslaviji. Oduševljen njegovom pojavom nisam časio časa da ga pozdravim/pohvalim/uzveličam i to otprve, kao sjajna pisca (u recenziji “Šarm jednog tračera”; “Vjesnik”, 20 VI. 1972.). Otada sam ga kao sudruga slijedio/pratio godinama kao kritičar i potom kao prijatelj, popraćajući euforično manje-više skoro sve njegove knjige (posebno u izdanju “Znanja” iliti “njegova” zagrebačkog izdavača: “I druge priče”, 1973.; “Foliranti” 1974.; “Hej, nisam ti to pričala”, 1975.; “Provincijalac” 1976.; “Ada” 1977.; “Zoe” 1978.; “Beleške…”, već četvrto izdanje 1978.; “Od sedam do tri” 1980.; “101 priča”, 1980. – nota bene, sve ove nabrojene kod “Znanja” premda je uporedo objavljivao i u Beogradu).
“Urbana mitologija u prozi Mome Kapora”, bio je moj esejistički pogovor knjizi “101 priča”, u kojemu sam temeljitije razradio/objasnio s kojim se sve kontraindikacijama u duhu vremena njegovo spisateljstvo moralo nositi, da bi ih, na kraju, nadvladalo. Lakoću kojom je proizvodio sve što bi naumio – od slučajna crteža, ilustracije, ulja na platnu, preko pripovjedne skice/krokija, do zbirke priča i cijelih romana – teško su mu opraštali i zbog nje svrstavali u “niži” književni rang. Ali, “kao dijete masmedijske kulture, Momo Kapor pojavio se da usred tih netrpeljivosti bez straha, kao ‘all round boy’ vječnog osmijeha… dokazujući da se nije pojavio ni kao slučaj, ni kao ‘fenomen’, nego kao punokrvan pisac”. Obdaren izuzetnim darom zapažanja i pamćenja, on je sabirao već postojeće “miteme” svakidašnjega gradskog življenja, da bi ih onda, literarno reciklirane, odašiljao u život. Putujući uzduž i poprijeko naših krajeva i okolo-naokolo zemaljske kugle, kao veliki “upijač” (kako ga je nekidan okrstio R. Petrov Nogo) unosio je u svoju tekstualnost živahni duh vremena, posebno profinjen utoliko što je umio (po emocionalnoj inteligenciji) osjećati žensku stranu svijeta (“onu koja je u ‘muškoj’ književnosti redovno zapostavljena”). Uvijek vitak i živahan (još nekidan, i kad smo posljednji put bili zajedno na večeri u beogradskom Klubu književnika), stalno dandy (toliko da je u Beogradu bio arbitar elegantiarum!), “Momo Kapor je ostao među najvećom gospodom koju je Beogradu podarila Hercegovina, kao i – ponajveći Beograđanin među Beograđanima” (!), kako je u posmrtnom slovu istaknuo Matija Bećković! Upravo je “beograđanština” njegove proze bila dodatna privlačnost za masovno čitateljstvo širom ex-Juge (ali, Momine će knjige i dalje biti tretirane kao dio “jugoslavenske proze”, koju nije moguće izbrisati, kao takvu!).
U lakoći sabiranja svih mogućih “mitema”, trajno mi je važan dojam ostavljala Momina erudicija: kako je taj skitač, popilica, zavodnik (ali uvijek gentleman!), razapet između desetina poslova i obveza, uopće uspio reciklirati toliku masu kulturoloških činjenica, imena, podataka (iz glazbe, slikarstva, povijesti umjetnosti), kojima su svi njegovi tekstovi naprosto natrunjeni?! Solidno (klasično) školovanje ostavilo je duboki trag u njegovoj lakoći pričanja, pa se šarm kozera kod njega stalno nadgornjavao s akademskom učenosti. Premda je uvijek sve ironizirao, Momo je ipak popustio svojoj kulturološkoj spremi, sročivši “hrestomatiju” iliti zbirku “knjiga koje su nas menjale” (“Sentimentalno vaspitanje”; “Narodna knjiga”; Beograd, 1983.), koja i danas predstavlja pravu iznimku i dragocjenost. Probravši ulomke iz djela 114 autora, od “101 noći” do G. Orwella, Momo je uz svaki napisao svoj komentar, što je erudicijski pothvat prvoga ranga, tako da bi ova njegova knjiga još mogla, posvuda, biti srednjoškolski priručnik i više od toga. Negdje iz sredine ove Momine (meni najdraže) knjige biram citat kojim on završava svoj komentar o Luciju Aneju Seneki: “I sada, dok prekucavam Senekin tekst o smrti, osluškujem strog glas mog profesora latinskog: ‘Kapor, povadi nepoznate reči iz Seneke!’ Najnepoznatija od svih reči, ovde je – Smrt.”
Ako već nije kod Seneke, a onda je Momo sada spoznao značenje i smisao riječi – Smrt!
